15
lis
2023
Retrospektiva

ZANESENI SPLITSKI PRIPOVJEDAČ

Aleksandar Saša Antić u tri poglavlja

alejuandro buendija

share

Aleksandar Saša Antić, poznat i kao Alejuandro Buendija, glavni tekstopisac i jedan od vokalista kultne splitske grupe The Beat Fleet (TBF) a orni suradnik brojnih mu kolega, danas slavi 50. rođendan. Svjetlo dana prvi je put ugledao 1973. godine u Splitu, gdje ga i danas gleda

 

Sašu Antića, osim po glasu, prepoznajemo po narativnoj, apsurdima i ironijom osnaženoj ali uvijek dovoljno optimističnoj lirici, kakva i ide uz splitsko dite proizašlo iz kabanice koju su skrojili Miljenko Smoje, Toma Bebić, Feral Tribune, stripovi, postmodernistički filmovi i Zvjezdane staze.

Otpor kroz humor, umjetnost i filozofiju ovom je reperu, autoru i producentu pogonsko gorivo već trideset godina, otkad se pridružio Mladenu Badovincu i Luki Barbiću u ping-pongu. Naime izrazom ping pong momci su zarana krstili svoj hibridni zvuk, mješavinu rapa, reggea, elektronike i rocka koju su kasnije, uz prateći bend, obogatili elementima funka, soula i dalmatinske pisme.

Priča o TBF-u nije mala priča, ali je samo dio priče o Saši Antiću. Njegov pseudonim Alejuandro Buendija nastao je još 2000. godine u zagrebačko-splitskom hip-hop kolektivu Sinestet, a diskografski je zaživio repajući uz Targeta na albumu Blackout Project i uz El Bahateeja na njegovom Svaki pas ima svoj dan. Njegovo se ime veže uz brojne projekte, uključujući Leut Magnetik čiji hit “Evo me doma” zbog njegovog doprinosa mnogi pripisuju TBF-u.

Zbog suradnji s reperima i drugim glazbenicima te što svoje, što tuđe potrebe da nešto komentira Antić se redovito pojavljuje u domaćim medijima. Ta sveprisutnost, višestruko priznanje struke i slijepa odanost publike skinule su mu kapu dvorske lude koju je nekad ponosno nosio i od njega napravile uglednog dvoranina. No njegova priča i vic idu dalje.

Da je predmet u kupaonici, Saša Antić bio bi jedna nit u sušilu za veš. Da je građevina, bio bi neboder u splitskom kotaru Blatine. Da je začin, bio bi timijan.

Saša Antić

Ilustracija: Hrvoje Dešić

 

AUTORSKI KLJUČ

„Saša Antić. Rođen i osrednje školovan u Splitu. Trenirao nogomet u Hajduku. Čuo rap prvi put 1990. Studirao brodogradnju u Splitu od 1992. – 1998., a sociologiju i filozofiju u Zagrebu od 2000. – 2006. Bez diplome. Član glazbeno vokalnog sastava TBF od 1994. do dan danas. U međuvremenu se oženio i razmnožio,“ tako glasi opis kojim počinje jedan od Antićevih intervjua. Kako opisujući sebe Saša rado klizi u fikciju, ovo je jedan od informativnijih uvoda i daje solidan okvir za njegovu biografiju.

Dakle rođen je u Splitu, i to kao prvi član svoje obitelji kojemu se dogodila ta sreća. Naime njegova majka porijeklom je iz okolice Ploča, a otac je rođen u blizini Prijedora u Bosni i Hercegovini. Mladi par upoznao se i vjenčao u Varaždinu, gdje su njegov djed s majčine strane i otac služili kao oficiri tadašnje JNA. Zatim su zbog sestrine astme doselili na obalu. Najprije u Rijeku pa u Split, odnosno u na 16. kat nebodera u Blatinama, gdje su sedamdesetih izgrađene vojne zgrade.

Otac je nakon njegova rođenja izašao iz vojske i ostatak radnog vijeka proveo kao profesionalni vozač dok je majka radila kao medicinska sestra. Mali Saša od majke je naslijedio harmoniku koju i danas ponekad svira, ali njegova je obitelj bila klasično skeptična prema njegovim kreativnim nastojanjima.

„Ja sam dijete urbanog, industrijskog i socijalističkog Splita“, rekao je 2016. u intervjuu za Index, napominjući da je njegova odnosno TBF-ova poetika zbog toga oblikovana kao kontra onom mitološkom Splitu kakvog je promovirao Splitski festival. Pejzaži njegova djetinjstva bili su „beton, asfalt i kontejneri, a tek onda riva, more, Marjan i galebovi“.

Njega i njegove prijatelje odgojio je MTV. No da to ne znači da je kao pojedinac ostao u konfliktu s duhom tog starog Splita, što je uočljivo već na prvim albumima TBF-a na kojima su, između ostalih, semplirane pjesme Tome Bebića, Olivera Dragojevića i Arsena Dedića.

Od domaćih je bendova, kao zaljubljenik u priču i vic, Antić u mladosti rado slušao Riblju čorbu, Zabranjeno pušenje i Balaševića, a po vlastitom priznanju Azru je otkrio tek kao tridesetogodišnjak. Kao dijete nije mogao shvatiti stihove Branimira Štulića kojeg danas naziva Krležom među glazbenicima i čije Filigranske pločnike navodi kao jedan od njemu najdražih albuma. Posljednji domaći izvođači koji su ga bili zahvatili prije njegova muzičkog sazrijevanja su Dino Dvornik i Marijan Ban, odnosno Daleka obala. U srednjoj školi okrenuo se hip-hopu i stranim izvođačima.

Hip-hop je u njemu probudio želju za pisanjem. Mladena Badovinca upoznao je kao student strojarstva a TBF-u, koji su tada bili Mladen i Luka Barbić, priključio se 1994. godine. Zajedno su najprije snimili “Trilogiju jada” koja se bavila problemom droge na ulicama, a zatim “Malo san maka” kojom su privukli više pozornosti.

Tada ih je zapazio Dragan Lukić Luky koji već tada imao impresivan portfolio. Kao instrumentalist i producent radio je na albumima Daleke obale, Đavola, Dine Dvornika, Ramba Amadeusa, Alke Vuice, Laufera i Olivera Dragojevića. Uz debitantski albuma Ping-pong ili Umjetnost zdravog đira (s) TBF-ovcima je producirao još tri studijska albuma.

Slogan „umjetnost zdravog đira“ koristila je Liga za borbu protiv narkomanije u vrijeme kad je nastajao njihov debitantski album. Taj slogan promovirao je kreativnost kroz umjetnost kao put na kojem se pojedinac može pozitivno ostvariti. Antić smatra da je dugovječnost TBF-a odraz tih vrijednosti.

Uz problem narkomanije generacijske teme kojima se TBF-ovci bave u ranoj fazi a koje ostaju s njima do danas su grijesi tranzicije, ratnog profiterstva i političke korumpiranosti, narkomanija, kapitalizam, konzumerizam, primitivizam te posvemašnji manjak razumijevanja i ljubavi.

Oznakom ping-pong iz naslova prvijenca TBF-ovci su se htjeli distancirati od domaćih kritičara za koje je hip-hop tada bio ono što je radila ekipa sa zagrebačke scene okupljena oko radijske emisije Blackout, ali u tom se nazivu naslućuje i ludički aspekt njihova stvaranja vidljiv u prelaženju granica žanra te „krađi“ semplova sa starih ploča. Bilo je to pod utjecajem bristolskog trip-hopa i tek iz današnje perspektive ilegalno.

Zanimljivo je da su uživo od početka nastupali s bendom, iako su instrumentalnu glazbenu podlogu prvi put snimili na trećem albumu. Vrlo rano pažnju su počeli privlačiti i vizualnim identitetom odnosno spotovima koje su najprije radili surađujući sa splitskim redateljem Žarkom Batinovićem, a zatim sa Sveborom Kranjcom, Radislavom Jovanovim Gonzom i drugima.

Uskladimo toplomjere iz 2000. godine nagrađen je na dodjeli novinarske nagrade Crni mačak u više kategorija, uključujući onu za album godine i najbolji dizajn omota. Nagrađen je i Žaretov spot za najpoznatiji singl s tog albuma “Genije”. U njihovim je pjesmama oduvijek postojao jak narativni moment a on je u spotovima često bio naglašen i nema sumnje da su spotovi odigrali veliku ulogu u njihovoj recepciji izvan Dalmacije.

„Ljudi su pratili, gledali i zapamtili, onda bi došli na koncert“, rekao je Antić o recepciji spotova prije pojave YouTuba, prisjećajući se pritom da je ulazak u prvih pet na emisiji Hit depo tada bio relevantno mjerilo uspjeha.

Godine 2004. oblikovao se bend koji je zaslužan za zvuka TBF-a na nadolazećim albumima. Električnu gitaru počeo je svirati Nikša Mandalinić, bas-gitaru Ognjen Pavlović, a na bubnju se našao Jan Ivelić kojeg je nekoliko godina kasnije zamijenio Janko Novoselić. U tom je razdoblju TBF postao ozbiljniji projekt, a Antić profesionalni glazbenik.

Na trećem albumu Maxon Universal glazba je snimljena instrumentalno. Riječ je o njihovom daleko najcjenjenijem i najvoljenijem albumu, a na njemu je Antić, po vlastitom priznanju, tekstualno izbacio znanje sa zagrebačkog studija sociologije i filozofije. Likovna oprema albuma je kao i u slučaju prethodnika pratila temu. Ovoga puta omot je bio parodija na promidžbene letke trgovačkih lanaca.

Singlovi “Šareni artikal” i “Alles gut”, koji su najavili taj album, učinili su TBF grupom čija glazba uči narugati se s nesavršenostima oko nas, ali ujedno nudi metodu za njihovo smireno prihvaćanje. Za taj je album snimljeno čak sedam spotova, a njihova intenzivna koncertna aktivnost ovjenčana je koncertom u maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu u veljači 2006. godine. Tri godine kasnije napunili su i veliku dvoranu.

Krajem 2007. godine izašao je njihov četvrti album Galerija Tutnplok koji su proslavili hitovi “Smak svita”, “Lud za njom” i “Data”.  Likovna oprema tog albuma zamišljena je kao galerija umjetnina u kojoj su izloženi radovi 13 mladih splitskih umjetnika.

Godine 2008. na poticaj organizatora glazbene nagrade Zlatna Koogla TBF održava svoj prvi unplugged koncert u klubu KSET. Kako je koncert odlično prihvaćen, TBF je nastavio s takvim svirkama uz standardne plugged nastupe. U lipnju 2009. godine u Močvari je snimljen njihov prvi live/unplugged album Perpetuum fritule. Nekadašnji predvodnici splitske underground scene postali su institucija, a njihova subverzivnost komercijalna.

Peti studijski album Pistaccio Metallic iznjedrio je kontroverznog “Veseljka”, ludu “Mater”, umalo baladu “Pozitivan stav”, himnu “Uvik kontra” i emotivni komentar na preobrazbu Splita “Grad spava”. Ovoga puta dizajn omota bio je minimalistički. „To je na neki način i reakcija na to što se CD-i sve manje kupuju i sve više skidaju, pa je onda i cover potpuno nebitan,“ rekao je tim povodom Antić.

Njihov posljednji studijski album Danas, sutra objavljen je 2015. godine. On je TBF-ovce službeno uveo u klub vremešnih bendova koji od trenutka inauguracije mogu početi živjeti na staroj slavi. Kako kažu na relativno nedavnom singlu nastalom u suradnji s Picksiebnerima, i nije im tako loše.

Iako je glavni tekstopisac u TBF-u, Antić se ne smatra autorom teksta. TBF vidi kao organsku cjelinu u kojoj stvari dobivaju smisao tek kad ih izgovore Mladen, Luka ili on u aranžmanu s bendom. Rade po principu Rimskog senata i svatko ima pravo na veto. Za sebe kaže da piše u naletima, „najčešće u kasnu jesen i kasno proljeće, mislim da je to zbog horoskopa i količine vlage u zraku,“ objasnio je u intervjuu za Moderna vremena. Tvrdi da ponekad žrtvuje kvalitetu stihova na račun glazbe jer je i za njega i za sve nas u bendu ona uvijek bila bitnija od stihova.

Nadalje, o svom pisanju kaže i da dolazi polako. Pjesme rijetko stvara u jednom dahu. Najprije se zarazi idejom, a onda upijajući poticaje iz svoje okoline i koristeći tu ideju kao lijevak slaže priču. Kad je riječ o samom nastupu, za sebe kaže da je na koncertima TBF-a uglavnom „livo smetalo“, ali mu to opraštaju jer je on kao onaj klinac koji mora igrati nogomet jer je njegova lopta.

One Antićeve pjesme koje ne legnu svima u bendu, a njemu znaju biti odlične izniknu na izdanjima njegova solo projekta. Njegov mračniji reperski alter ego Alejuandro Buendija nastao je 2000. godine, za vrijeme Antićeva studiranja filozofije i sociologije u Zagrebu, u vrijeme kada je čitao Sto godina samoće od Marquesa, koja prati nekoliko generacija porodice Buendia.

Prvi album Pepermint, potpisan njegovim reperskim pseudonimom, objavljen je 2007. godine, a pratili su ga kompilacijski album Featologija/1999-2008 Rifovano & Beatovano, na kojem su se našle brojne suradnje s drugim reperima, Šporka posla iz 2012. i Škrinja iz 2023. Kolektiv Sinestet, u kojem su uz njega bili Scriptor, Inkognito Popara, Magellano i Yuri, objavio je jedan zajednički album Hologram Funk. S Mišom Kovačem je na poziv uprave Hajduka obradio Mišin hit iz osamdesetih “Ja ne mogu drugo nego da (je, odnosno da) ga volim”. To mu nije jedina pjesma o Hajduku.

Pored svega toga Antić se godinama bavi produkcijom. Uglavnom surađuje s mladim splitskim glazbenicima i Antom Puljizom u projektu 100 Baltazara. Ima više od trideset vokalnih suradnji s domaćim izvođačima, a neke od njih prvi su put izvedene na nekom od domaćih festivala. U tom gustišu ima svega, od repera među kojima su Edo Maajka, Kandžija, Ajs Nigrutin, Dječaci, Who See, Ante Cash, Reper iz sobe i Bobo preko Valentina Boškovića, Damira Urbana, Jadranke Ivaniš Yaye, klape Cambi, Miše Kovača i Davora Radolfija do Đutka i Feminnemki.

Isto tako više je puta surađivao s Brankom Dragičevićem i Josipom Radićem iz Valentinota Boškovića, a iz najpoznatije od tih suradnji proizašla je pjesma “Adio, trafikonte”, posvećena feralovcu Predragu Luciću. Kad su jednom Antića pitali kako bira suradnje, ispričao im je vic.

SAŠA ANTIĆ U BROJEVIMA

Saša Antić s TBF-om je snimio šest studijskih i jedan live album i osvojio čak 19 Porina. Samostalno je napravio tri studijska albuma a nagrađen je Porinom za svoj posljednji solo album Škrinja. Uz te albume neizostavni dio njegove diskografije čine spomenute kompilacije hip-hop kolektiva. Riječ je o čovjeku koji neumorno stvara i još uvijek s TBF-om svira 40 do 50 koncerata godišnje. Pored toga povremeno nastupa i kao Alejuandro Buendija i Sinovi.

Bio je jedan od organizatora i začetnika festivala xSTatic koji još uvijek postoji i okuplja vrhunske domaće i strane grafiti umjetnike te član kreativnog tima za kandidaturu Splita za Europsku prijestolnicu kulture 2015. godine. Među nagradama koje je kao glazbenik osvojio izdvojila bih onu grada Splita za doprinos u kulturi, koju je primio kao član TBF-a 2010. godine.

Zbog imidža kritičara i analitičara društva i dalje ga pitaju zašto se ne aktivira politički. No on je na tu temu više puta rekao da nema želju baviti se politikom jer je njegovo stvaranje samo traženje i nema nikakvih konkretnih odgovora osim onih koje ima i svaka misica, a to su ljubav, mir i tolerancija.

Zanimljivo je sjetiti se u kojim političkim kampanjama se moglo vidjeti članove TBF-a. Po jednom navodu pjevali su 2000. kad se rušio HDZ i poslije za Listu Velikog Mista. Podržali su i Ivu Josipovića kada se kandidirao za predsjednika države. Također, pjesma “Zidjan”, koju potpisuju Sinestet i Alejuandro Buendija, bila je službena himna kampanje Darija Juričana/Milana Bandića za ulazak u predsjedničke dvore na Pantovčaku.

Kad smo kod politike, vrijedi spomenuti to da je Antić veliki zagovaratelj dvaju ideja. Prva je da se povećaju honorari glazbenicima koji nisu autori, ali su snimali i izvodili pjesme i, druga, da klupska scena treba biti financirana javnim novcem. Narodnost osjeća samo kada putuje s hrvatskom putovnicom.

Prije nekoliko godina, gostujući u TV emisiji Nedjeljom u 2, Antić je iznenadio svojim stavovima o Marku Perkoviću Thompsonu, simbolu vrijednosti koje su gotovo pa dijametralno suprotne TBF-ovima. Svjedočio je da Thompson ima pjesama koje bude emocije, poput “Lijepa li si” ili “Moj dida i ja”, ali i da je uvijek poželjno odvojiti lik od djela, pa tako i kod njega. To Antića razotkriva kao promatrača kojemu je važno stvari sagledati iz svih uglova.

U istoj emisiji Antić je otkrio da voli starogradske pjesme te da bi i sam volio snimiti album u tom stilu. Po njemu su klapska i starogradska pjesma kao aikido u borilačkim sportovima ili Dostojevski u literaturi, i zbog toga mislim da je ovladati tom vještinom vrhunac glazbenog zanata.

Privatno voli slušati jazz iz šezdesetih i hip hop s kraja osamdesetih te početka devedesetih, afričku desert bluesscenu, indijsku i zapadnjačku klasičnu muziku, Stonese, Beatlese, Hendrixa, Morrisseya, Massive Attack, Radiohead, Queens of the Stone Age, Beckov Odelay, prvi album Dina Dvornika i puno Jamesa Browna iz sedamdesetih.

Iako na tekstove svojih pjesama ne gleda nužno kao na poeziju, poeziju kao težnju ka skladu, harmoniji i savršenoj kompoziciji čuje svuda oko sebe, u reklamama, vinu, kulinarstvu, likovnim djelima i prozi koju rado čita, puno više nego čistu poeziju. U našoj današnjici vidi puno ljepote i malo vremena za uživanje u njoj, a odraz toga stava možemo pronaći u nekim od najvećih hitova TBF-a.

U intervjuima Antić redovito nabraja knjige koje čita ili je nedavno čitao. Na njegov način razmišljanja utjecali su George Orwell, Franz Kafka, Gabriel Garcia Marquez, Mihail Bulgakov, Frank Herbert, Douglas Adams, Dostojevski i Krleža te filozofi Heraklit, Platon, Kant i Nietzsche. Prepoznat je i kao filmofil i u svojim intervjuima nerijetko društvo objašnjava kroz prizmu velikih fiktivnih narativa koji su promijenili način na koji gledamo svijet.

Kao i sva ljudska bića on više od svega voli dobru fikciju, a najbolje se osjeća kad gleda dobar film. Osim fikcije rado čita i znanstveno popularna štiva s ruba znanosti. Jedno vrijeme i sam je htio napisati knjigu, ali je odustao nakon što se susreo s pisanjem talijanskog književnika Niccolòa Ammanitija.

Na radio stanici Nenada Vilovića Megamix Radio Hvar TBF-ovci su svojevremeno imali show, a radio je i danas Antićev najdraži medij. „Direktan je i neposredan, zapravo u teoriji “najiskreniji” medij, tu nema uljepšavanja i montaže,“ rekao je o radiju za Graziju.

U svojoj kazališnoj karijeri Antić je komponirao je glazbu i pisao songove za više predstava, često u suradnji s drugim TBF-ovcima, a u pojedinim predstavama okušao se i kao glumac. S Lukom Barbićem radio je glazbu za različite dječje predstave uključujući Miševi i mačke naglavačke 2005. u Splitu i Pepeljugu 2006. u Zagrebu.

Još je 2000. s Badovincem a kao član dramske skupine Odron sudjelovao u predstavi Baš beton. Taj tandem svoj JE trag ostavio i u domaćoj sinkronizaciji animiranih filmova. U filmu Riba ribi grize rep Badovinac i Antić daju glasove komičnim meduzama. Uz to zajedno su sudjelovali u uspješnoj kazališnoj predstavi Garaža nastaloj u koprodukciji zagrebačkog ZKM i kazališta La Mamma iz New Yorka.

Prije no što je postao profesionalni glazbenik radio je svašta, od miješanja maltera do šegrtovanja za zlatara. U ostalim brojevima piše da je najstariji član TBF-a i ima ženu te dva sina.

ŠKRIPAVA LADICA

Mnogi se epiteti slažu iza Antićeva imena. Nekad je dobri duh hip-hop scene, nekad kroničar grada Splita, nekad buntovnik koji se ponavlja, a često i onaj koji miri nespojivo, ali uglavnom sve to pomalo.

Saša Antić prvi je reper u ovoj rubrici i to nije posve slučajno. On jest spona između stare škole hrvatske zabavne glazbe, posebno one mediteranske, predstavnika generacije X i onih rođenih nakon rata. Ništa to ne pokazuje zornije od “Nostalgične”.

Uz ranije spomenute divove dalmatinske pjesme taj je zanesenjak s TBF-ovcima semplirao i Krunoslava Kiću Slabinca, Josipu Lisac, Branimira Štulića i Đelu Jusića. Uz to je povezao splitsku scenu sa zagrebačkom i perifernim scenama, a svojim izletima u znanstvenu fantastiku najavio dolazak Valentina Boškovića i vremena kad će putovanje u budućnost biti jedni način da se vrati u prošlost. Nije loše za prvih pedeset godina.

Moglo bi Vas zanimati